Preko oblaka
petak, 25.04.2014.
Prvi post
Hmm, koji je ovo put da započinjem blog? Bolje da ne pitam, nije mi na hvalu.
Veli gore, ispod logotipa blog.hr - piši što misliš. Poslušat ću tu uputu, pisat ću što mislim, nekad pametnije, nekad onako - baš glupo, ali ću ipak nastojati ne biti dosadan, ni sebi ni drugima (ili obratno, samo što ne računam na mnogo publike). Teme? Osobne, društvene, religija, povijest, društvo, ponekad neka priča, pjesma vrlo rijetko.
Trebat će, naravno, vremena dok ne pohvatam sve stvarčice koje se nude, mislim na tehnikalije koje me uvijek iznova oduševe, kao i moja sposobnost da zabrljam na tom planu.
Blog sam nazvao ''Preko oblaka'' jer se nastojim podsjetiti da iza oblaka postoji Sunce, čak i onda kada ga ne vidimo. Pošto mi je nekad sve vrlo oblačno, onda me ta misao nekako drži (iako ima kišnih dana).
Dosta ću pisati o vjeri jer mi je ona važna. Ne mogu tvrditi da ovdje puno znam, još manje da imam definitivne odgovore. Samo..moje mišljenje, ne dogma. Možda se malo hrabrim sada jer znam da je to tema koja ima potencijal uzburkati strasti, a nekako ne volim svađu ni prepirku.
Što se vjere tiče, i mog odnosa s Bogom, eto danas mi je nekako sinulo da sam previše pokušavao spoznati Boga, ali da je mnogo bolje upoznati Ga ili, još bolje - upoznavati Ga jer se neizmjerno baš i ne može, jelte, jednom za svagda upoznati, samo upoznavati. Spoznaja mi je bila bitna jer sam tražio neke garancije - ako a, onda b ali mi se sve više ćini da ta moja logika baš i ne drži vodu. Dakle, upoznavanje. Ideš, ni s ljudima to nije lako (bar meni nije nikad bilo), a kako onda s Bogom? Ne čujem Ga, ne vidim Ga...jest, kažu Biblija, kažu Misa, ali tu je papir i komadić kruha, kalež vina, nije baš nešto s čim izgleda lako razgovarati, a da sebi i drugima ne ispadneš odveć lud. Ostaje molitva. Onda molim pa se pitam - a možda samom sebi trabunjam bezveze, možda razgovaram sa svojom podsvijesti i sl., nešto čisto psihološki. Ipak, ne mogu poreći da mi u nekim situacijama pet minuta molitve nije pomoglo više od mnogih self-help knjiga. Nešto se ipak događa i zato tu ne mislim odustati.
Yup, možda griješim, ali ipak čvrsto, čvrsto vjerujem da postoji Bog, da postoji Isus, Duh Sveti i da je to stvarnost koju nekad teško shvaćam. I u onu cijelu plejadu svetaca vjerujem. I onda si mislim - pa vjerujem u osobe, a ako su osobe, oni čuju mene iako ja možda njih baš i ne čujem uvijek, ili čujem slabo ili polovično. Zato molim ''ako griješim u svom pristupu, onda ispravi moj pristup'' i ''možda te uopće ne poznajem, možda samo vjerujem u svoju ideju ali onda mi pomozi da baš Tebe upoznam.''
Ne znam kako drugi, neki vele da im vjera nije potrebne. Meni jest, i to nasušno potrebna - da vidim preko oblaka, da moja svakodnevica ima više boja, a ne samo sivilo. Ponajprije - jer sam slab i nikakav, prema ljudima prečesto - loš, a da ne vjerujem, vjerujem, bio bih još i gori.
Ali, ponekad se i ljutim na Boga - ''zašto to ovako, ono onako, zar to nije moglo biti bolje uređeno'' ali nisam stekao dojam da se On ikad ljutio na mene ili da mi je nešto branio - više su mi branili u školi i drugdje, nego što sam od Gospodina doživio. Nekako sam uvijek doživljavao sve s Njegove strane kao ponudu - uzmi, ili ostavi... češće sam ostavio nego uzeo i obično mi se to činilo kao baš dobra odluka dok nisam dobio po tintari.
Želim...jednostavno voljeti život u svim njegovim oblicima. Mislim, tako smo kratko ovdje, zaista kratko i sve je samo puno rastanaka i oproštaja i sve tako bzo prolazi da želim voljeti život i jako paziti da ga ni na koji način ne povrijedim. Da, ne razmišljam više puno o paklu i raju, to je za poslije, a sada sam ovdje, ovdje i sada, s onim što mi je dano, što bolje mogu, iako je to nekad malo.
